Regionalna politička škola za mlade o devedesetim “Spasit će nas ljubav! u organizaciji Omladinskog centra CK13 održana je od 18. do 24. septembra 2023. godine u Ekološkom centru Radulovački u Sremskim Karlovcima. Škola je okupila 23 mladih između 18 i 28 godina iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji su se za učešće prijavili iz potrebe za verodostojnijim kontekstom razumevanja društveno-političkih i kulturnih zbivanja tokom devedesetih u bivšoj Jugoslaviji.
Program škole je bio organizovan da obuhvati i ponudi znanja i svedočanstva o tom vremenu kao dva neodvojiva aspekta istine u političkom smislu: zaista znamo ono što smo iskustvom spoznali, dok doživljeno iskustvo razumemo kada ga kritički shvatamo kao pripadajuće istorijskom, društveno-političkom kontekstu. Stoga su predavanja koja su vodile osobe posvećene angažovanoj naučnoj, umetničkoj, medijskoj i aktivističkoj praksi — Džemal Sokolović, Radina Vučetić, Ana Đorđević, Sanja Radović, Vesna Janković, Dinko Gruhonjić, Dalibor Stupar, Marijana Stojčić i Ivan Čolović — o procesima koji su prethodili i doveli do krvavog raspada Jugoslavije, o konstrukciji nacionalnih mitova i kolektivnih nacionalnih identiteta, produkciji ‘drevne etničke mržnje’, velikosrpskom projektu i političkoj, kulturnoj i medijskoj represiji Miloševićevog režima, o ratovima i zločinima na prostorima bivše Jugoslavije, bila praćena svedočenjima osoba koje su lično proživele ili svedočile ratnim stradanjima, logorima, izbeglištvu, represiji režima, i svoj život posvetile otporu nacionalističkom zlu i izgradnji mira — Staša Zajović, Janja Beč-Neumann, Edin Ramulić, Dejan Kožul, Maja Weiss, Marija Gajicki, IgorTodorović Zgro i Srđan Veljović. Ideja takvog programa je bila da, dobijanjem empirijsko-analitičke mozaičke slike o zbivanjima devedesetih, mladi postanu bolje osposobljeni da razumeju političko i strukturno poreklo izazova sa kojima se i sami danas suočavaju u svojim društvima.
Naziv škole (podsećanje na antiratni grafit iz Zagreba iz 1992. godine) i teme predavanja su provocirali ispitivanja pojma i iskustva ljubavi u vremenima mržnje i zla: da li je, kada, koga, kako i koliko moguće voleti? Na ova pitanja ne postoje pretpostavljeni odgovori već jedino činjenični — ono što je učinjeno, ono što činimo, ono što ćemo učiniti. Analizom nacionalističke suspenzije ljudskog potencijala za dobrotu, ali i sećanjem na činjenja dobra usred rata, Ivan Čolović i Džemal Sokolović su nam ukazali da je naša škola upravo događanje postjugoslovenskog prostora, i da je kao takvo ona i “pravo mesto za iznošenje patnji” o kojem piše Aleksandar Tišma u predgovoru knjizi “Pucanje duše” Janje Beč-Neumann, da je ono, to “pravo mesto”, ‘sredina iz koje su patnje ponikle…’, “jer upravo u njoj može da se javi onaj jedan ispovestima pogođen koji će odlučiti da patnju ne nanosi”.
To je suština političke transformacije za koju verujemo da se dogodila svima nama tokom trajanja škole: obećanje mira posejano u pukotini duše pomilovanoj uljem smilja niklog i procvetalog iz pepela. ‘Kako se odnosimo jedni prema drugima’ je suštinsko političko pitanje. Ljubavni odgovor na ovo pitanje se ne događa sam od sebe, nego je jedino moguć kada se svesno i posvećeno stvara.
Ljubav kao pojam političke prakse podrazumeva oslobođenje drugog bića. U tom smislu je posvećenosti slobodi inherentna saosećajnost sa nevolj(e)nim (“širite kapacitet za plakanje”, poručuje nam Janja Beč-Neumann, “plačite; pogotovo vi muškarci”) i, istovremeno, prezir i odbijanje svega što zarobljava, dok kultivacija vrline prijateljstva i ljubavi podrazumeva proziranje struktura, mehanizama i agenata neslobode u njihovom onemogućavanju demokratije i mira, kao i u njihovoj mržnji prema pristojnosti i dobroti.
Odatle, u svetlu uvida, novih pojmova i alata analize koje su nam preneli predavačice i predavači na školi, razumemo osećaj anksioznosti u “sopstvenoj” kulturi i društvu u koje smo u-rođeni, i ovu anksioznost prihvatamo kao simptom želje za slobodom, ponovnim rođenjem. Ponovo rođeni, u kulturnom i političkom smislu, mi smo izrodi. Svoju požudu za slobodom, kako nas uče Žene u crnom, artikulišemo u “slobodu za one koji misle drugačije” (Rosa Luxemburg) i kultivišemo je u vrlinu ksenofilije i praksu kulturnog i duhovnog promiskuiteta nasuprot ksenofobne isključivosti i zatvorenosti u navodno čisto jedinstvo kulturne zajednice kojoj rođenjem “pripadamo”. Nasuprot van-istorijskog, “prirodnog” pra-porekla našeg organskog zajedništva, za nas je stvarno radosni i stvarno istorijski događaj — događaj drugačije budućnosti koja se stvara Sada i Ovde — svaki put kada istupamo iz primarne zajednice i odlazimo u prostranstva Ničije šume koja ne pripada nijednoj naciji, državi i crkvi, gde lutamo šumskim stazama do otkrića skrivenih čistina gde se zabranjen susret sa drugim i drugačijim slobodno i neizvesno zbiva u strasti za spoznajom i stvaralačkim uzbuđenjem. Za naciju, državu i crkvu je “promiskuitetno” kada slobodno činimo ono što je zabranjeno (jer se naciji, državi i crkvi pripada kroz vernost ogradama i zabranama): odbijanje da druge percipiramo u projekcijama vrednosnih razlika i sudimo prema pretpostavljenim kategorijama pripadnosti kolektivnim identitetima je “greh” kulturnog i duhovnog neverstva zbog kog nas naša zajednica (država i crkva) ne podnosi, odbacuje, mrzi i proklinje. Mi smo u Ničijoj šumi “goli” u svom ne-identitetu, ‘bez obličja i lepote’, i to je besprizornost koje se duh patrijarhata, nacionalizma i ortodoksije plaši. Poreklo tog straha je u nemogućnosti dosezanja apsolutnog jedinstva i čistote zajednice. Stoga se pribežište traži i nalazi u nasilju propisanih obličja i kanonske lepote nacionalističke ili religijske dogme koje mora postati apsolutno (mržnja, ekskomunikacija, anatema, rat, etničko čišćenje, genocid) da bi se u stvarnosti dostiglo (i dalje imaginarno) apsolutno pripadanje. Nasuprot tome, naš ne-identitet je za nas pretpostavka slobodnog sopstva i pretpostavka susreta i promiskuitetnog/stvaralačkog prijateljstva sa drugim Drugim.
Zajedno sa novostečenim znanjem iz potisnutih i nepoželjnih perspektiva, prema rečima samih učesnica i učesnika, tokom škole su se među njima zbile otvorenost, prijateljstvo, prihvatanje, razumevanje, nežnost i ljubav. “Odaberi ljubav” je bila završna poruka polaznika škole kojom su se opraštali jedni od drugih: osmeh, topla/nežna reč, dodir ruke, zagrljaj, poljubac. Mnogi od učesnika su izrazili bojazan da će se ‘povratkom u stvarnost’ udaljiti od ovih ‘nestvarnih’ doživljaja. Ipak, ove kvalitete međuličnih odnosa razumemo upravo kao kvalitete politike prijateljstva i ljubavi, i u tom smislu su neprolazni sve dok ih praktikujemo. Kako nas Vesna Janković upućuje, antiratni aktivizam je za nju i njenu generaciju bio i jeste radikalni habitus, inicijacijsko iskustvo koje nas ponovo rađa za-uvek. U tom smislu su prijateljstvo i ljubav, kao aktivistička praksa, radikalni habitus koji otelotvoravamo uvek i svuda gde smo i u odnosu na sve oko nas: potičemo iz Ničije šume. Naša nada kao organizatora škole je da je ona postala jedno od rodnih mesta učesnika škole — mesto ponovnog rođenja, gde smo, pogođeni ispovestima patnje, obećali da patnju ne nanosimo, i gde smo, pogođeni dobrotom, obećali da uvek činimo dobro.