Publikacija: “Abeceda antiratnog aktivizma”
Izdavač: Omladinski centar CK13, 2025, Novi Sad
Uredili: Hana Kukučka, Borislav Prodanović
Saradnici: Miloš Urošević, Maja Isović Dobrijević, Ivan Radulović
Dizajn i grafička obrada: Natalija Božinović
Štampa: Eurodruk
Tiraž: 500
UVOD
Novi pojam koji se pročita i misli ‘čistog srca’ može postati trajni deo preobražene logike srca. Naš motiv da priredimo Abecedu antiratnog aktivizma i podelimo je sa mladima u regionu proizilazi upravo iz iskustva da su nas neki pojmovi dotakli na način da su nas zauvek promenili. Novi pojmovi su nam neophodni da bismo njihovim sadržajem proširili sopstveno mišljenje, i na taj način ono nama do tada nemislivo učinili mislivim a to znači i mogućim. Sam pojam ‘antiratni otpor’ nam svojim značenjem to saopštava: mir i nenasilje nemaju drugu mogućnost ostvarenja osim upravo u našem mišljenju i delovanju – ukoliko smo sami sposobni misliti i delovati drugačije, uprkos kataklizmama nasilja i straha.
Odabranim pojmovima pridružili smo ličnosti i događaje koji su bili otelotvorenje njihovih značenja u jedinstvenim životnim okolnostima i specifičnim društvenim kontekstima u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu u periodu ratnih sukoba u bivšoj Jugoslaviji tokom ‘90-tih. Svi ovi ljudi su bili i jesu stvarni, i zahvaljujući njima i značenja antiratnog otpora i izgradnje mira za nas postaju dirljivo stvarni. Ove ličnosti su naša inspiracija da budemo i da se menjamo, uprkos surovoj i isključivoj stvarnosti nasilja i sukoba. U tom smislu, ova Abedeca pripada polju aktivizma sećanja, jer je sećanje na pomenute ličnosti i događaje napor da ustvari ne zaboravimo sebe i jedni druge u ovom trenutku koji delimo sada.
Abeceda antiratnog aktivizma je plod zajedničkog rada Omladinskog centra CK13 iz Novog Sada, Centra za mlade KVART iz Prijedora, i Inicijative mladih za ljudska prava iz Podgorice. Zahvalnost dugujemo našim prijateljima i saradnicima na čije pouzdano znanje i veliku posvećenost smo se oslanjali prilikom istraživanja, formiranja građe i koncipiranja sadržaja Abecede – Milošu Uroševiću, Maji Isović Dobrijević, Ivanu Raduloviću.
Izbor pojmova, ličnosti i događaja proizašao je na način udruživanja naših sećanja i naših sadašnjih potreba, kako bi osećanjem regionalne solidarnosti nadjačali čest osećaj izolovanosti i usamljenosti i obesnažili večiti argument uzaludnosti suprotstavljanja ratu, nasilju i nepravdi. Naravno, sadržaj Abecede nije konačan i iscrpan, već pre svega skroman i ograničen po obimu, ali otvoren za dalja istraživanja i dopisivanja. Iz tog razloga Abecedu završavamo preporukama za dalje informisanje i istraživanje, sa nadom da će neki od pomenutih pojmova, ličnosti i događaja podstaći čitateljke i čitaoce da se upuste u dalja otkrivanja i izbavljenje od zaborava mnogih drugih ličnosti i događaja vezanih za antiratni otpor ‘90-tih koji ovde nisu pomenuti, a koji pripadaju ličnim i porodičnim mikro-istorijama ili većim društvenim zbivanjima. Sećanje najviše dugujemo ‘malim pojedinačnim sudbinama’: počiniti nacionalnu izdaju i ne izdati prijatelje je najveći podvig otpora ratu.
Kao izraz sećanja na sve pomenute i nepomenute ljude koji su se borili za naše pravo na mir, Abecedu antiratnog aktivizma posvećujemo mladima širom našeg regiona, u ime njihovog prava na mir. Svako sećanje na antiratni otpor je obećanje mirnije budućnosti i ispunjenje obećanja. Tih ljudi je bilo; tih ljudi ima.
…Kome zapravo pišem ovo pismo? Tko će ga pročitati? Tko će ga htjeti pročitati? Svi su obuzeti velikih općim stvarima, male pojedinačne sudbine više nisu važne. Koliko ćemo prijatelja izdati da ne bismo počinili veliku, jedino priznatu, nacionalu izdaju? Koliko malih ljudskih izdaja, koliko sitnih podlosti treba počiniti da bi čovjek ostao “čist pred nacijom”?
Žao mi je, moj vrijednosni sistem je drugačiji. Za mene su uvijek postojali i uvijek će postojati samo ljudi, pojedinačni ljudi, i ti neki ljudi (bože, kako ih je malo!) uvijek će u mojoj glavi, bez obzira na sve kataklizme ovoga svijeta, biti izuzeti od svih generalizacija. Ja, na žalost, nikada neću moći “mrziti sve Srbe”, niti uopće shvatiti što to zapravo znači. Ja ću uvijek, valjda do trenutka kad se ljubazne telefonske prijetnje konačno ostave, svoju ruku držati ispruženu prema nekom anonimnom čovjeku s one “druge strane”, čovjeku koji je isto tako očajan i izgubljen kao ja, koji je isto tako tužan, zgranut i na smrt preplašen. Tih ljudi ima i u ovom gradu iz kojeg pišem ovo pismo, a u koji me odvela moja ljubav, ta stvar koju je u ovom času gotovo nepristojno i spomenuti. Ništa više ne služi kao ispričnica, sve je zgaženo i prezreno, ako nije u direktnoj službi velikog cilja. Kakva ljubav, kakvi brakovi, kakva prijateljstva, kakve kazališne predstave!
Odbijam i ne pristajem na takvo osakaćenje sebe same i svog života.
Mira Furlan,
Pismo sugrađanima,
iz Beograda u Zagreb, 1.11.1991.
