Shifting Baseline Syndrome je sindrom pomeranja linije poređenja: ako dešavanja ne posmatramo sa iste pozicije, nećemo više biti u stanju da uporedimo viđeno i sagledamo promenu. Govoreći o ovom sindromu, George Monbiot napominje da je u međuvremenu postalo teško razlikovati zaštitu prirode od uništavanja prirode, budući da je to što sada čuvamo ustvari naš ekocidni sistem odnosa prema prirodi i životinjama: …nema ptica, nema insekata. Izgubili smo skoro sve, a ipak to smatramo normalnim i prirodnim. Svaki dan se budimo opet u našoj normalnosti i prirodnosti, nesvesni ‘jednog dana’. Sam zaborav je jedan od simptoma; nemoguće je sećati se onoga što nije zapamćeno: taj svet je ne samo prošao, već nikad nije postojao. Možemo ga možda videti jedino još u snovima, koje, zbog pomeranja linije snoviđenja, više nećemo moći razumeti. I ono što nam je u snu prelepo i čudesno – govor ptica, aure zvezda, milovanje vukova, šum šume, svetlucanje leda, ples kitova – uskoro će biti užasno bolno. Svedočanstvo koje će nas ubiti.
Ili možda više neće biti snova.
Kristina sa prozora vidi opalo lišće drveta ginka kojeg više nema. Neka žena već 20 minuta stoji u sredini kruga i baca psu lopticu. Jednog jutra je lišće izgledalo čudno. Kada sam izašla u šetnju, prišla sam lišću i videla da je neko od onog kruga u sredini napravio srce.
Pokazujem prijatelju fotografiju. ‘Gde je drvo?’ ‘Nema ga’, odgovorio sam.
– Posekli su ga?!
– Posekli su ga.
Sjedoh maloprije u Futoški park, da se malo poravnam sama sa sobom. Našla sam mjesto za meditaciju u hladovini između borova, jer su oni moja braća sa śevera. Jedan je, nedaleko od mene, ležao ubijen kombinacijom nebrige i oluje. Morala sam da se okrenem na drugu stranu, jer nijesam imala snage da svoje oči sklopim sa tom slikom u glavi. I onda pogledom sretoh vas, tačno naspram njega i sita se isplakah grleći njegovu najbližu braću.
Jako mi je teško pala ta ogromna količina višedecenijskih gorostasa koji su pokošeni ležali svuda po gradu jutro nakon oluje. Kao da sam gledala u ubijene ljude.
Osjetih potrebu da podijelim ovo sa Tobom.
J.
* * *
“Life After Death”
IV.
The things I know:
how the living go on living
and how the dead go on living with them
So that in a forest
even a dead tree casts a shadow
and the leaves fall one by one
and the branches break in the wind
and the bark peels off slowly
and the trunk cracks
and the rain seeps in through the cracks
and the trunk falls to the ground
and the moss covers it
and in the spring the rabbits find it
and build their nest inside
and have their young
and their young will live safely
inside the dead tree
So that nothing is wasted in nature
or in love.
– Laura Gilpin (1950-2007)
